Počeci aerokluba sežu 70 godina unazad, kada je 1946. godine djelovala grupa zrakoplovnih modelara, koji su se okupljali oko učiteljske škole i njezine vježbaonice. Klub i ondašnje rukovodstvo su, očekivano, prolazili kroz početene uspone i padove, suočeni s nerazumijevanjem politike prema tadašnjem “Zrakoplovnom društvu” koja je uz nepovezanošću omladinskim i frontovskim organizacijama priječila značajnije omasovljenje. Naime, do tada u Čakovcu i Međimurju nije bilo nikakve zrakoplovne tradicije, niti značajnijih susreta Međimuraca sa zrakoplovstvom.
Ipak, Društvo je u travnju 1949. godine brojilo 1.292 članova, kroz 6 kružoka i sekcija Društva po selima. Rad u sekcija svodio se u glavnom na predavanja o različitim aspektima zrakoplovne djelatnosti, koja je uglavnom držao instruktor modelarstva, budući da drugih instruktora u to vrijeme nije ni bilo. Iste je godine Upravni odbor Društva odlučio otvoriti jedriličarsku školu, te je nabavljen materijal za izgradju hangara na današnjem terenu u Pribislavcu gdje i danas stoji. Održan je i prvi padobranski tečaj, a na obuku je poslano 4 buduća motorna pilota, 30 padobranaca i 19 jedriličara.
Do 1951. Aeroklub je djelovao kroz modelarsku i padobransku sekciju, da bi 1952. djelatnost proširena na padobranstvo i motorno letenje, te je započeo sustavni stručni rad i Klubu – iste je godine u jedrilačarskoj sekciji teoretsku i praktičnu obuku prošlo 5 kandidata, u motornoj je 5 kandidata odslušalo teoretsku nastavu nakon čega je dvoje poslano na praktičnu obuku u Rumu – oboje su prošli obuku i položili ispit.
Osnovna zadaća ondašnjeg rukovodstva bila je izgradnja aerodromskih objekata te stavljanje aerodroma u funkciju – 1953. godine počela je izgradnja hangara, ključnog objekta za ozbiljinijem bavljenjem jedriličarstvom i motornim letenjem. Za njegovu izgradnju je utrošeno gotovo 10.000.000 tadašnjih dinara, od čega je 3.000.000 prikupljeno dobrovoljnim prilozima, a svečano je otvoren 4. srpnja 1954. godine i tim je povodom održan i aeromiting na kojem su nastupili jedriličari, padobranci i modelari.
Od 20. listopada 1954. godine u Čakovcu je boravila pokretna pilotska škola Zrakoplovnog saveza Hrvatske, a obuka se provodila na tri zrakoplova tipa “Trojka”, od čega je jedan bio u vlasništvu Aerokluba (i prije toga je Aeroklub povremeno raspolagao Trojkom).
Tijekom 1955. godine modelarska sekcija, nakon slabije aktivnosti i zanemarivanja prethodnih godina ponovno intezivira rad. Školskim je vlastima dostavljen prijedlog da se u školama u sklopu predmeta “Ručni rad” učenici bave izradom modela – ideja je probudila interes učitelja, te je njih 24 bilo na modelarskom seminaru, međutim projekt nije realiziran iz objektivnih razloga, s obzirom na širinu, kapacitet sekcije te nedostatak razumijevanja i modelarskog materijala. Ideja je ipak pala na plodno tlo, te su uz centralnu radionicu u sklopu Učiteljske škole osnovane i u Kotoribi, Prelogu, Murskom Središću i Pribislavcu. U to je vrijeme modelarska sekcija imala najviše članova (173, od čega 96 članova aktivnog pomlatka).
Jedriličarska sekcija je te godine obučila dvije klase jedriličara na jedrilici “Roda”, a članovi padobranske sekcije izveli su 103 trenažna skoka.
I naredne godine sekcije su obučile nove modelare, jedriličare i padobrance koji su u svrhu praktične nastave te godine na raspolaganje dobili zrakoplov “Pro-2”, ustupljen od strane tadanšjeg ratnog zrakoplovstva.
Tijekom 1957. godine modelarstvo doživljava znatan procvat, što pokazuju i rezultati na finalnom natjecanju modelarskog kupa ZSH održanog 17. i 18. srpnja na aerodromu Borongaj u Zagrebu, gdje su osvojili 1. i 3. mjesta u kategorijama jedrilica (A-1 i A-3), 1.757,6 bodova od 1.800 mogućih u kategoriji balona, čime su osvojili 1. mjesto i postavili republički rekord, te u natjecanju zmajeva također 1. mjesto. Ništa slabiji rezultati nisu bili u pojedinačnim kategorijama gdje su Franjo Kukovec i Mirko Rošoci osvojili 1. mjesto u kategoriji jedrilica A-1, a Ladislav Pikl i Josip Dering 1. mjestu u kategoriji zmajeva.
10. travnja.1957. godine, u uređenom šatorskom naselju u Pribislavcu započela je obuka pripadnika predvojničke obuke Varaždinskog kotara. Na raspolaganju im je bilo tromotroni zrakoplov tipa “Junkers”, kapaciteta 14 padobranaca.
U vremenu od 20. do 26. lipnja 1958. godine održan je u Beogradu državni slet “Selenita”, a modelari eskadrile “Galeb” iz Novog Sela Rok osvojili su 1. mjesto u ukupnom plasmanu. Natjecalo se 500 selenita raspoređenih u 76 eskadrila iz cijele tadašnje Jugoslavije s gotovo 1.500 modela.
Godine 1960. u vremenu od 22. listopada do 2. studenog, Aeroklub drži tečaj aero-zaprege koji prolazi 10 kandidata. Na raspolaganju su bila dva zrakoplova “PO-2” iz Rijeke i Maribora, te jedrilice Ždral iz Maribora, i “Roda” i “Čavka” iz Čakovca.
U subotu, 6. kolovoza 1966. godine u zračnoj luci u Pribislavu održava se trodnevni međunardno aero-piknik, najveća sportsko-zrakoplovna manifestacija ikada održana u Međimurju. Tog je dana zračna luka u Pribislavcu ugostila 49 sportskih zrakoplova (osim domaćih, sudjelovali su i gosti iz Njemačke, Austrije, Beligje, Italije, Švicarske i Luxemburga). Organizator je za tu prigodu osigurao prihvatnu i carinsku službu, recepciju i mjenjačnicu, a bili su tu i vatrogasci, sanitet i cisterne s gorivom. Gosti su autobusima odvezeni u Balogovec gdje im je priređen ručak, a večera je organizirana u vrtnom dijelu restauracije park, uz olimpijski bazen. Prenoćili su u Varaždinu jer je hotel “Park” u to vrijeme još bio u izgradnji. Drugog dana 140 inozemnih gostiju je razgledalo barkonu jezgru grada Varaždina, a potom su odvezeni u Trakošćan gdje im je priređena modna revija proizvoda “MTČ”, “Varteks” i “VIS”.
Narednih godina Aeroklub je prolazio kroz turbulentna razdoblja na granici otvorenog sukoba sa, ali je nastavio sa radom koji je rezultirao novim obukama, novim aeropiknikom te sudjelovanjem na natjecanjima. 1970. godine Aeroklub se usklađuje sa vrlo pooštrenim sigurnosnim mjerama, nabavljaju se protupožarni aparati i označena je uzletno-slijetna staza, a usprkos dugovima u koje je klub zapao zbog teške financijske situacije nabavljena su tri kompleta najsuvremenije padobranske opreme. Pored toga, ZSH je u svrhu obuke dodijelio klubu zrakoplov “Kurir” za obuku pilota i padobranaca.
U 1974. godini Aeroklub je bio domaćin triju velikih zrakoplovnih priredbi. Po prvi put u Pribislavcu je održan “Fizir kup”, održano je Padobransko prvenstvo Hrvatske i europsko prvenstvo u modelarstvu. Velikom pomoći međimurskog gospodarstva, Auto-moto društva Čakovec, Radio-kluba Čakovec i Saveza izviđača Aeroklub je odlično organizirao Europosko prvenstvo u modelarstvu.
Narednih godina klub ulazi u financijske teškoće zbog održavanja skupih priredbi i obuke za potrebe vojske i teritorijalne obrane. Iako upravni odbor smatra da je temeljna zadaća ZSH i Aerokluba školovanje nastavnika i rad sa zrakoplovnim amaterima, 1975. na zathjev ZSH organizira obuku za 59 padobranaca za koje je oformljeno padobransko naselje u kojem je boravilo 4 nastavnika, 6 pripravnika za nastavnike, 12 padobranaca s dozvolom, 4 kandidata za dozvolu i 33 početnika po ugovoru s vojskom. Skupa organizacija ovakvog logorovanja te nepravovremeno izvršavanje financijskih obaveza od strane ZSH-a doveli su klub u nezavidan financijski položaj.
U 1976. godini Aeroklub nije potpisao ni jedan ugovor s Ratnim zrakoplovstvom i protuzračnom obranom, sva je djelatnost preusmjerena na školovanje i trenažu, što je rezultiralo uspjehom i revitalizacijom zrakoplovnog sporta. Nakon dužeg vremena aktivirane su i modelarske sekcije u osnovnim školama – u 11 osnovnih škola modelarstvom se počelo baviti preko stotinu učenika, što je rezultiralo organiziranjem 1. modelarskog natjecanja u klasi A-1, pod nazivom “Kup oslobođenja Međimurja”.
Klub je zz nastavnika motornog letenja, konačno dobio i nastavnike padobranstva i jedriličarstva – obučeno je novih 8 jedriličara, tako da je klub ukupno brojio 17 jedriličara. Pored njih, obučena su i dva nova motorna pilota, tako da je klub brojio 7 motornih pilota.
Dotrajali letački park, koji su održavala dva mehaničara, tražio je mnogo pažnje u eksploataciji, a pojavio se i problem manjka jedrilica, budući da jedan Blanik L-13 nije mogao zadovoljio sve potrebe jedriličara a kamoli obuku novih pilota – Ipak, 1977. se nije odustajalo od obuke novih članova – Početničku obuku uspješno je obavilo 4 jedriličara i 11 padobranaca.
Teška financijska kriza pogodila je Aeroklib 1978. godine. Kupljene su dvije jedrilice “Pilatus B-4”, a planirana sredstva za njihovu nabavu i redovitu djelatnost realizirana su sa svega 47%. U takvim uvjetima Aeroklub nije mogao realizirati planirane aktivnosti svojh članova, pa je ugovoreno obučavanje i trenaža za druge organizacije. Ugovorom s ratnim zrakopolovstvom u motornom letenju obučena su 4 pilota početnika. Za potrebe Aerokluba Varaždin obučena su dva jedriličara, te trenaža jednog za obnovu dozvole. Uz sve poteškoće i s minimalnim sredstvima Aeroklub je osigurao trenažu dvojici jedriličara i četiri padobranaca. Školovan je i jedan kandidat za motorno letenje, ali nije pristupio ispitu. Modelari su nastavili rad po osnovnim školama, upisano je 86 novih članova te sekcije, te je u tu svrhu klub osigurao sredstva za 150 kompleta za izgradnju jedrilica.
Nabavkom zrakoplova za vuči jedrilica “PIPER SUPER CUB PA-18” i jedrilice “CIRRUS VTC-75 STANDARD”, 1979. godine je započela ozbiljna obnova letačkog parka. Iako su znatna sredstva odlazila na otplatu kredita za nabavljene zrakoplove, Aeroklub je obučio 2 jedriličara, 11 padobranaca i 7 motornih pilota, od čega 6 po ugovoru s Ratnim zrakoplovstvom te jedan po privatnom ugovoru. Te godine je vladala nestašica benzina, pa nije održan “Fizir kup”.
Sredinom 1979. godine pokrenut je projekt “Cessna 172”, kroz koji je Aeroklub animirao gospodarske subjekte u Međimurju za izdavanjem kreditnih garancija za nabavu zrakoplova. Naime, ZSH je nabavio nekoliko novih zrakoplova i jedan pod vrlo povoljnim uvjetima te ga ponudio na otkup Aeroklubu. U to vrijeme flota Aerokluba je bila zastarjela te se svaki čas očekivala zabrana daljnje eksploatacije, dok je Cessna 172 bio pouzdan, moderan i luksuzno opremljen zrakoplov pogodan ne samo za obuku pilota već i u turističke i gospodarske djelatnosti. Uz pomoć Međimurske banke Čakovec, poduzeća i Skupštine Općine Čakovec, Aeroklub je kupio Cessnu F172-N, te je uvrstio u svoj park, čime je na duge staze osigurao rad Aerokluba (Cessna je dan danas u upotrebi i u savršenom stanju), a Zrakoplovni savez Hrvatske pak je, za ukupnu aktivnost Aeroklubu dodijelio “UTVA-75”, namjenski zrakoplov za obuku, poslovnu i turstičku namjenu.
Budući da je 60% financijskih sredstava Aeroklub izdvajano za otplatu anuiteta, Aeroklub u tavkoj situaciji nije održao školovanje novih pilota u 1980. godini, rad kluba se sveo tek na trenažu postojećih pilota te obnavljanje dozvola. Takvo stanje je rezultiralo osipanjem članstva u 1981. godini – ipak, sve su sekcije nastavile rad, a oformljena je i nova – Zmajarska sekcija. I pored financijskih poteškoća, dva člana su osposobljena za nastavnike motornog letenja, a dvojica su položili ispite za profesionalnog pilota. Te godine Aeroklub je registrian kao organizacija tehničke kulture – Dotacija Općinske konferencije Narodne tehnike bila je manja od jedne trećine potrebitih sredstava, više od polovine sredstava je pribavila Zrakoplovna škola, školujući 16 kandidata za motorne pilote ŠROA i Višu zrakoplovnu školu u Zagrebu.
Kronična nestašica financijskih sredstava, benzina i ulja u 1983. godini doveli su Aeroklub u probleme. Pored toga, trebalo je urediti i dovesti zračnu luku u Zakonom propisano stanje. Zrakoplovna škola je nastavila po programu te radila na poslovima trenaže i školovanja pilota, sudjelovala na natjecanjima i uređenju aerodroma. Posao sa Ratnim zrakoplovstvom i Višom zrakoplovnom školom donijeli su aeroklubu znatna sredstva kojima je kupljeno gorivo i materijal za uređenje novih radnih prostorija u gradu.
Tijekom te godine aeroklub je posjetilo više inspekcija: U tri navrata bila je tu inspekcija Zrakoplovnog Saveza Hrvatske, po jednom predstavnici Vazudhoplovnog saveza Jugoslavije i Više zrakoplovne škole Zagreb, te čak četiri puta inspekcija Saveznog komiteta za saobraćaj i veze iz Beograda.
Obuka motornih letača je obavljena na pet zrakoplova “UTVA-75” te jednoj “Cessna F-172N”, a modelari su nastavili rad u osnovnim školama. Za tu djelatnost je podijeljeno 60 kompleta materijala za jedrilicu A-1, međutim uvjeti rada nisu zadovoljavali kriterije za vrhunsko modelarstvo – U prostoru koji je Aeroklub konačno dobio od Narodne tehnike, uređena je centralna modelarska radionica u koju je osim financijskih sredstava kluba, uloženo preko 700 sati dobrovoljnog rada članova.
Padobranska sekcija te godine nije školovala padobrance zbog nedostatka prikladnog zrakoplova i ovlaštenja nastavnika, te je zbog neiskorištenih kvalitetnih padobrana marke Strato Claud odlučena prodaja istih.
Najbrojnija sekcija je bila je jedriličarska sa 27 članova, od čega 7 početnika i 20 na trenaži, a jedanaestorica su posjedovala dozvole.
Nakon dužeg vremena, 1984. godine ponovno je uspostavljena suradnja sa Aeroklubom Varaždin, kroz koju su zajednički školovali pilote jedrilica, što je rezultiralo izuzetnim rezultatima. Zbog izostanka ugovora sa ŠROA i Više zrakolovne škole u Zagrebu izostala su i planirana sredstva. Te godine je pored ostalih aktivnosti odškolovano i 7 pilota u noćnom letenju. Na žalost, potuno su izostale aktivnosti u padobranskoj sekciji, pa tako nije održano ni tradicionalno natjecanje “Pokal grada Čakovca”.
Višegodišnje dvojbe o tome da li je Aeroklub masnovna društvena, sportsko tehnička ili uska stručna i specijalizirana orgnizacija definitivno su razjrešene 1985. godine. Već dugo u aeroklubu je bilo posve jasno da usporedbe s drugim društvenim organizacjama nisu moguće. Zrakoplovna djelatnost iziskuje sredstva velike vrijednosti, a njih može koristiti relativno mali broj članova. Praksa je pokazala da Aeroklub može biti masovna organizacija samo u modelarstvu i to oslonom na osnovne škole. Čak ni u centralnoj klupskoj modelarskoj radionici nije moguće postići u istvo vrijeme masovnost i kvalitetu. Iako je slična situacija bila i u ostalim članicama Općinske konferencije Narodne tehnike, u Aeroklubu je taj problem bio osobito naglašen. Kao udrugđenje građana, odnosno društvena organizacija Aeroklub nije bilo u stanju obavljati letačke djelatnosti jer su one bile vezane uz Zakon o zračnoj plovidbi. Zbog toga je Aeroklub svojim Statutom omogućio osnivanje zrakoplovne škole sa Zakonom propisanim stručnim kadrom, kako bi se mogla realizirati stručna letačka djelatnost. Sva djelatnost letačkog karaktera obavlja se u organizaciji zrakoplovne škole. Međutim, nestabilni izvori financija, uz relativno skupi pogon, onemogućavali su ozbiljnije planiranje i proširenje letačkog kadra kluba. Kada je izostalo školovanje i trenaža za potrebe ratnog zrakoplovstva, jednostavno nije bilo sredstava za redovitu letačku djelatnost. U takvim okolostima ne može biti riječ o normalnom kontinuiranom radu na školi i trenaži. U klub se uvukla nesigurnost i neizvjesnost. Minimalni program stručne djelatnosti obavljao se u klubu u motornom letenju, jedriličarstvu i modelarstvu. Padobranstva više nema. Obzirom na teško financijsko stanje, inflaciju i znatni porast troškova, izmjenom plana predsjedništva kluba posve je eliminirao početničku obuku u jedriličarstvu i motornom letenju. Reducirano je i sudjelovanje kluba na sportskim natjecanjima. U programu je ostala samo trenaža za održavanje postojećih dozvola i minimalni nalet u svrhu stjecanja uvjeta za polaganje ispita za radne dozvole. Za izvršavanje tog minilanog programa na raspologanju su bila tri zrakoplova i pet jedrilica. Benzin nije bilo moguće nabaviti pa su korištene posljednje zalihe iz prethodne godine. U modelarskim sekcijama pri osnovnim školama radilo je 97 početnika. Napredni modelari povremeno su pozivani i radili u modelarskoj radionici u gradu. Trenažu na jedrilicama obavljalo je 19 jedriličara s dozvolom, a četiri pilota jedirlice su se pripremala za polaganje ispita za dozvolu. Ispit za dozvolu položila su u Sinju dva kandidata. Predsjedništvo Aerokluba sastalo se 20. rujna 1985. godine i raspravljalo o dvije vrlo aktualtne točke dnevnog reda: Financiranju stručne djelatnosti i uporabe poletno-sletne staze. Pod problemom financiranja stručne djelatnosti u prvom se redu radilo i pračenju rada zrakoplovne škole (obuka i trenaža za motorno letenje, jedriličarsvo i padobranstvo) koja mora raditi u okvirima Zakona o zračnoj plovidbi. Škola je bila obavezna imati barem tri profesionalne osobe, a Aeroklub je imao samo jednu. U isto vrijeme klub je imao vrlo vrijedna letačka sredstva i osposobljene kadrove koji nisu bili dovoljno iskorišteni. Općinska konferencija narordne tehike financijski je pratila samo društvenu, a ne i stručnu djelatnost Aerokluba. Analizirajući ukupni odnost društva prema zrakoplovnoj djelatnosti u tadašnoj Općini Čakovec, predsjedništvo je donijelo zaključak da se na relevantnim mjestima definira interes za stručnu djelatnost, te odredi tko će ih financirati. Za stručnu djelatnost Aerokluba zanimanje je pokazao tadašnji sekretarijat za narodbu obranu. Gotovo ultimativno predsjedništvo je donijelo zaključak da se, ako izostane zanimanje za stručnu djelatnost Aeroklub transformira u društvenu djelatnost koja će oklupljati građane kako bi ih informirala o zrakoplovnim događajima. U tom slučaju potrebno je sva sredstva dobivena od društva vratiti a vrlo skupa sredstva koje je Aeroklub kupio prodati ili ustupiti nekom drugom zrakoplovnom centru koji će ih moći iskoristiti. Ako pak društvo konačno definira svoj interes za zrakoplovne djelatnosti predsjedništvo je predložilo slijedeće: Prvo, da se sredstva koja se ne mogu iskoristiti kao npr. zrakoplov “Lockhead”, koji već četiri godine stoji jer nema sredstava za obvezni servis, prodaju ako ima zainteresiranih kupaca. Drugo da se zrakoplov “Cessna F172” nabavljen kreditom “Međimurske banke” i za koji je mjenicu potpisalo čak devet međimurskih poduzeća, te kojega je u potpunosti otplatio Aeroklub, koristi za poslovna putovanja. Naime u pet godine ekslopatacije “Cessna F172” imala je sveka 400 sati naleta a bez obaveznog servisa može letjeti 10 godina ili 2.000 sati. U pet godina nije iskorišteno ni 50% resourcea, te će nastaviti li se tako na reviziju otići i neiskoršteni resource. Ako pak gospodarstvo i ostali potencijalni korisnici nisu zainteresirani za poslovno putovanje tim zrakoplovom, potrebno ga je prodati. U tom slučaju nabavio bi se poljoprivredni zrakoplov i bila bi oformirana ekipa za obavljanje uslužnog tretiranaj poljoprivrednih kultura. U tom slučaju zaposlio bi se obavezan broj zrakoplovnih stručnjaka koji bi u slobodno vrijeme obavljali i poslove za sportsku djelatnost članova Aerokluba. Ovakvi prijedlozi predsjedništva bili su potencirani i rješnjem Saveznog zrakolovnog insprektorata koji je 16. rujna 1985. godine zabranio upotrebu sportskog Aerodroma Čakovec zbog lošeg stanja poletno-sletne staze. Savezni inspektor je tražio komplretno saniranje staze, preoravanje, nasipavanjem, niveliranjem i valjanjem. Klub se našao u nezavidnom položaju jer su za te radove bila potrebna velika sredstva a ni imovisnki odnosi na stazi nisu bili u potpunosti rješeni. Konferencija saveza organizacije Narodne tehnike Čakovec održane sredinom prosinca 1986. godine uglavnom se bavila stanjem u Aeroklubu. Teško financijsko stanje potencirano i lošim međuljudskim odnosima dovelo je do stagnacije u radu kluba. Društvena zajednica preko Narodne tehnike i tadašnjeg SIZ-a za fizičku kulturu osiguravala je samo minimalnu djelatnost. Klub je tada imao znatan broj motornih pilota, jedriličara i organiziranu mrežu modelara po osnovnim školama. Za njihovu djelatnost u obuci novih članova u trenaži konstantno su nedostajala sredstva, padobranstvo je nemarom odavno napušteno. Vrlo jeftino prodani su padobrani i zrakoplov “Lockhead”, što je izazvalo stalne sukobe u Klubu. Osim toga, napušten je projekt izgradnje nastavničkog republičkog centra za zrakplovne djelatnosti i Terotorijalnu obranu u Pribislavcu, iako je projektna dokumentacija bila gotova. Nisu to bila vremena za takve investicije. Najbolju ocjenu stanja dao je novinar lista “Međimurje” u izvješću sa sjednice Konferencije Narodne tehnike: “Članovi aerokluba posljednjih se godina najviše isprljuju u upravo mućnom nastojanju da dokažu kako je nemoguće raditi u ovakvim uvjetima, nego u svojim redovnim stručnim djelatnostima”.